Uskrs - blagdan nade

Uskrs, najveći kršćanski blagdan i vrhunac liturgijske godine svečano su proslavili i vjernici podvinjske župe.

Središnje Liturgijskom slavlje u Podvinju pred molio je pater Rafal, CSSp, a u Bukovlju p. Josaphat, CSSp.


Razmišljajući o liturgijskim čitanjima, pater Rafal je u svom nagovoru Uskrs opisao kao blagdan nade. Pozvao je sve vjernike da snove o boljem životu, koje smo pokopali u grobove na koje smo navalili kamen beznađa, ponovo oživimo dopuštajući Isusu da te grobove otvori i to kamenje odvali.

Iako nitko nije vidio trenutak Isusova uskrsnuća vidljivi znakovi Njegove prisutnosti nalaze se u sakramentima, posebno u Euharistiji.

Zato svi koji to vide i povjeruju imaju nadu u vječni život, nadu da svijet mogu mijenjati samo oni koji vjeruju da je Isus uskrsnuo.

Pjesmom kraljice neba, radost, nadu i blagoslov Uskrsloga ponijeli smo u svojim srcima u suncem obasjanim blagdanima.

Karolina Kolovrat

 

 

Isus slavno uskrsnu! Aleluja! Konačno, nakon više od 40 dana kušnje, tišine, propitivanja, uskliknuli smo kao jedno – aleluja! Najveći katolički blagdan osvanuo je i u prepunoj filijalnoj crkvi u Bukovlju na sunčano proljetno jutro. Pater Josaphat u svečanoj procesiji zajedno sa ministrantima ušao je kroz središte crkve. Svečano se nastavilo i u ostatku mise.

Prije čitanja Evanđelja, a time i prije usklika aleluja, čitala se Vazmena posljednica ili sekvencija[1]. Blagim i umirujućim glasom na ambonu čitateljica nam je prenijela otajstvo Uskrsa govoreći:

Svetoj Žrtvi uskrsnici

dajte slavu krštenici!

Janje ovce oslobodi,

Krist nas grešne preporodi.

Sa životom smrt se sasta

i čudesna borba nasta:

Vođa živih pade tada

i živ živcat opet vlada.

Marijo, o reci što je?

Što ti oko vidjelo je?

"Grob ja vidjeh Krista Boga,

svijetlu slavu uskrsloga.

Anđele i platno bijelo

U kom bješe sveto tijelo

Ufanje mi uskrslo je,

Krist, moj Gospod i sve moje;

Pred vama će tamo gdje je

cvjetna strana Galileje."

Znamo da si doistine

uskrsnuo, Božji Sine;

Pobjedniče, Kralju divan,

budi nama milostivan!

Amen, aleluja!

 

Propovjed patera Josaphata započela je kao da nije Uskrsno jutro. Spomen na Veliki Petak, na tišinu, na muku, na ispraznost groba. Svi još tuguju, svi su još pod utiskom boli i tjeskobe Velikoga Petka. Međutim, odvažnom intervencijom hrabrih žena da posjete grob, dolazi do promijene. Nitko od muških apostola nije imao snage suočiti se sa Kristom na njegovom grobu bilo zbog tuge ili srama ljage vlastitih grijeha. Ali hrabre žene tako ne razmišljaju i predaju se cijele Gospodinu. To nije slučaj samo u ovom izvještaju, nego i na mnogo drugih mjesta u Evanđelju. Tako su se gotovo svi Isusovi apostoli od Njega razbježali dok je prolazio gorku muku, a Marija ga pratila sve do kraja. Ona, jača od svih muškaraca, suočava se sa surovošču i teškoćom stvarnosti muke. Na Uskrsno jutro ista stvar se ponavlja. One su prve koje razglašavaju vijest o pomaknutom kamenu i praznom grobu. Bez njih, teško da bi apostoli bilo što učinili.

Međutim, ono što su apostoli nakon toga učinili ne treba podcjeniti ili smatrati djelom mlakih muškaraca, jer učinili su upravo suprotno. O tome nam govori prvo čitanje o Petrovom govoru i svjedočenju živog, uskrslog Isusa. Njegovo, i svjedočanstva mnogih drugih šire radost, mir, blagostanje, šire nadu u bolji život nakon života, šire ljubav, šire Radosnu vijest pobjede nad smrti. Taj glas nadilazi tugu, muku, bol; nadilazi Veliki Petak. Pater pred nas stavlja jedno važno pitanje – nadilazimo li i mi tugu Velikog Petka našeg života i našega društva? Odnosno, koliko je Krist uistinu živ u našoj svakodnevici. Svugdje možemo vidjeti vijesti o tragedijama i nemirima, jesmo li svjesni da je Krist pobijedio smrt? Jesmo li svjesni da će Gospodin obrisati svaku suzu sa naših očiju, ispraviti svaku nepravdu, poviti svaku ranu, razblažiti svaku bol? Vjerujemo li da će u danima Njegovim cvjetati pravda i mir velik dovijeka, da će svaka patnja pronaći svoj smisao, da će svaka muka, svaka bolest, svaka nesreća biti nagrađena? To je Uskrs, to je Božja pobjeda, to je vijest koja bi nam trebala dati radost u svakom trenutku, smisao u svakoj boli i patnji. Ono što nas od takve radosti odvaja jest grijeh. Naši grijesi naša su duhovna smrt. Isus je umro kako bi uništio grijeh, on je umro pod utjecajem grijeha koje su mu ti ljudi prije mnogo godina nanijeli i zbog grijeha koje mu mi svaki dan nanosimo. Nisu ga za drvo križa pribili čavli nego mi svi našim grijesima. Konačno, bio je položen u grob poradi naših grijeha. Grob je mjesto smrti, a grijeh je smrt – Isus, grijehom poražen, grijeh i grob i smrt nadvladava, podiže kamen, izlazi van, pobjednik zauvijek. Tako, kada mi griješimo, zatvaramo se u grob. Što smo više u grijehu, kamen koji prekriva grob sve je veći i teži. Pozvani smo da u slijedimo Krista te umiremo grijesima u našim životima, te tako uz Njegovu pomoć sklanjamo teški kamen sa groba smrti i uskrsavamo u novi život, život bez grijeha u slobodi djeteta Božjega.

 David Bošnjak

[1] Riječ je o vrsti kršćanske pjesme iz srednjeg vijeka koja na osobit i poseban način govori o otajstvu kršćanske svetkovine koja se tada slavi. Može se moliti, govoriti ili pjevati, a redovno prije aleluje. Tako, na jutro Uskrsnuća Gospodinova posljednica prenosi otajstva o Kristovoj pobjedi nad smrću. Postoji još 4 posljednice u misalu Rimokatoličke Crkve. To su posljednice koje ukazuju na otajstvenost – Duhova, Tijelova, Žalosne Gospe i Dušnoga dana.

 

 

 

 

 

na vrh članka