Hodočašće u Ovčaru i proslava Nedjelje Božjeg milosrđa

Nedjelja nakon Uskrsa ili Bijela nedjelja je i svetkovina Božjeg milosrđa, koju je proglasio papa Ivan Pavao II. 2000.godine, a promovirala ju je poljska redovnica Sv. Faustina Kowalska. U dnevniku koji je napisala sestra Faustina, a kojoj se Isus objavio piše:

 „Želim da svetkovina milosrđa bude utočište i zaklon svim dušama, osobito bijednim grješnicima. Toga su dana otvorene nutrine milosrđa mojega i ja izlijevam čitavo more milosti na duše koje se približe izvoru mojega milosrđa. Duša koja pristupi ispovjedi i sv. Pričesti zadobit će potpuni oprost tog grijeha i kazni. Neka se ni jedna duša ne boji meni približiti, makar joj grijesi bili crveni kao skrlet. Svetkovina milosrđa izvire iz moje  nutrine i želim da se slavi u prvu nedjelju po Uskrsu“.

I tako su se i mnogi naši župljani odlučili hodočastiti u svetište Božjeg milosrđa u Ovčari. U nedjelju oko 13:30 pun autobus i dva kombija vođeni našim župnikom; p. Josaphatom krenuli su put Ovčare. Moleći krunicu Majci Božjoj u autobusu priređivali smo se svi za more milosti koje nas je dočekalo u svetištu.

Autobus za autobusom je dolazio, puno automobila iz cijele Slavonije, ali i Bosne, pristizali su puni hodočasnika. Kao što nam je Isus poručio tako je i većina odmah stala u red za Svetu Ispovijed. Redovi su bili puni i mislim da smo svi došli da bi zadobili to neizmjerno milosrđe Božje. I sama sam pristupila svetoj Ispovjedi i tražila gdje i kod kojega svećenika da se ispovjedim.  

Malo prije 15.00 sati, pozdravio nas je upravitelj centra Ovčara; vlč. Miro Tomas i uveo nas u program. Započela je krunica Božjem milosrđu, a u 15:30, nakon molitve krunice Milosrdnom Isusu uslijedila je sveta Misa koju je vodio mons.dr. Marin Srakić, đakovačko- osječki nadbiskup u miru.

U svojoj propovjedi, nadbiskup Marin je istaknuo što je to ustvari Božje milosrđe... stojeći u redu za ispovijed odmah me je dotaknuo rekavši da nije bitno kod kojega se svećenika ispovijedamo, nisu u središtu sakramenta Pomirenja naši grijesi, iskrena pokora (...) jer u tom trenutku ispovjedi tu smo samo mi i naš Isus. On na nas tada izlijeva obilje svoje milosti, grli nas i posvješćuje da nam sve oprašta i da nas bezuvjetno voli. Najveći trenutak Božjeg milosrđa je za nas upravo u Ispovjedi  gdje se izlijevaju rijeke Božje milosti na nas.

Nakon svete Mise uslijedilo je klanjanje pred Presvetim Oltarski sakramentom koje je predvodio Ivan Tutiš, trajni đakon Đakovačko-osječke nadbiskupije. Još jedan doticaj Neba gdje nam je molitelj svjedočio o Božjem milosrđu u svojoj obitelji. Preko sina koji se razbolio od bolesti hidrocefalusa, On spoznaje milost Gospodinovu. Jedna bolest dovodi do Krista. To je milosrđe koje nam Krist daruje po svojoj volji. Bolest doživjeti kao doticaj Neba i nas. Pričao nam je i o ispovjedi gdje je čovjek došavši na ispovijed počeo se smijati da bi ga ispovjednik na kraju upitao što se smije, a ovaj je odgovorio: “Osjetio sam kako me Krist miluje“.

Svi bi trebali osjetiti tu neizmjernu radost u sakramentu ispovjedi jer tu je naš Krist, tu se peru grijesi, tu je doticaj Neba i nas, tu se svaki puta nanovo rađamo i postajemo mala djeca u naručju svoga Boga.

Blagoslovom sa Presvetim Oltarskim sakramentom završilo je klanjanje i krenuli smo svojim domovima. Svatko od nas ponio je dio hodočašća sa sobom. Dio Božjeg milosrđa jer većina nas je pristupilo svetoj Ispovijedi, a potom se i pričestilo. Čisti, nahranjeni kao mala djeca vraćali smo se svojim obiteljima i njima darujući ono što smo doživjeli.

Rafaela Janković

na vrh članka