Devetnica Velikoj Gospi

Ove godine u našoj župi za vrijeme devetnice našem zaštitniku Sv. Antunu imali smo milost da nam devet dana dolaze župljani iz nama susjednih župa i sa svojim župnikom vode Misno slavlje...od svećenika, čitača, ministranata do zbora. Tako je i u našoj susjednoj župi Marijinog uznesenja ovih dana devetnica Velikoj Gospi, Majci nad svim majkama. Onoj ženi koja je rodila našeg Spasitelja...Onoj koja je prva povjerovala i rekla „Da“ Riječi koja utjelovljuje život. 
 
 
Ponosni smo bili što smo tog desetog dana u mjesecu kolovozu sa našim dragim paterom Rafalom zaputili se za Brodsko Vinogorje. Planirali smo kao pravi hodočasnici, pješke uz molitvu i pjesmu pohoditi ovu župu, ali nevrijeme koje se nadvilo nad naš grad nije dopuštalo tako nešto, mada je bilo hrabrih koji su po kiši i vjetru propješačili do Vinogorja. 
Crkva se ispunjala vjernicima dok smo pod vodstvom časne sestre molili Gospinu krunicu i pripremali se za vrhunac toga dana; Sv. Misu.
U 19.00 sati naš pater Rafal uz koncelebraciju domaćeg župnika vlč. Markana započeo je Misno slavlje. Pater Rafal nas je odmah na početku dao na srce zašto smo tu....hoćemo li povjerovati kao Marija. Ne vidjeti ništa, a ustvari vidjeti sve. Vidjeti život koji nam se nudi ako prihvatimo Njenog Sina. Koliko puta predajemo svoje molitve, a u stvari ne vjerujemo. Marija je vjerovala, ne neke obične sitnice, ona je povjerovala da će roditi sina Božjega...Gdje smo mi tu?
“U svojoj propovjedi posvjedočio nam je svoj boravak u Kamerunu, u Africi gdje je bio župnik deset godina. Pri dolasku u Kamerun ugodno je bio iznenađen vidjevši žene koje žive  u prašumi, koje ne znaju ništa o ovome svijetu, ali znaju moliti krunicu i znaju za Nebesku Majku. Iznenađen je bio kad su ga pigmejci (ljudi malog rasta) , vodeći kroz šumu u kojoj ima svakakvih opasnih životinja vodili i upozoravali na opasnost kao da imaju senzore. Ti mali ljudi imaju veću vjeru od bilo koga od nas. Oni vjeruju u Boga šume i znaju da će ih on štititi, braniti od svog zla...oni znaju da će im on dati hranu za život,a mi?? Koliko mi vjerujemo kad izričemo molitvu Ocu našemu?  Svi mi molimo Očevu molitvu, ali nismo spremni odgovoriti na Njegov poziv, mi  u stvari vršimo i želimo svoju volju. Otvorenih očiju idemo, a ništa ne vidimo.
Za kraj pater je poručio da nam svima treba više vjere i uzdanja u Očevu volju da bi poput Marije rekli „Da“ i prepustili se onomu čemu ne vidimo, a znamo da je dobro za nas, jer je dano od Boga.
Uslijedile su litanije Majci Božjoj koje je molio vlč. Markan pred kipom Marijinog uznesenja. Radosnog srca, osnaženi u vjeri pođosmo svojim domovima. 
 
Rafaela Janković
na vrh članka