Biti svet...

Sada kad su završili dani slavlja Svih svetih  te Dušni dan lijepo bi bilo osvrnuti se na značaj tih blagdana na ostatak naše liturgijske godine. Drugim riječima, razmotriti ćemo kako živjeti poruku tih blagdana svaki dan. Stoga, kako smo se spomenuli svih svetih i pred nas se postavlja nekoliko pitanja – tko su sveci, što znači biti svet, ako vjerujem da mogu postati svet jednoga dana znači li to da sam pun sebe i da mislim za sebe da sam 'bolji od drugih', kako u dosadnoj ili preuzbudljivoj svakodnevici pokušati živjeti svetost, jesmo li svi zaista pozvani na to (sigurno ne jer to je za neke posebne i sigurno moraš biti fanatik za to)…?

Najprije da riješimo pitanje svetosti. Često je u našim asocijacijama na riječ 'svetac' slika određenog konkretnog sveca kanoniziranog od strane naše drage Crkve. Međutim, taj pojam obuhvaća (Bogu hvala), ipak malo veći broj ljudi. Svetac je svaki onaj čovjek koji je za vrijeme svojega zemaljskoga puta zavrijedio vijenac vječnoga blaženstva, te sada uživa puninu radosti u Raju gdje slavi Boga gledajući ga licem u lice. Stoga, takav čovjek, na zemlji nije nužno morao biti katolik, nego Božje stvorenje koje je, s obzirom na okolnosti vlastitog života, ne poznajući jedinog i istinskog Boga svejedno živio časno i pošteno i vrijedno Kraljevstva. Drugim riječima, ako znate za nekoga iz svoje okoline za koga ste uvjereni da je živio u Bogu i s Bogom, bio Mu vjeran i svjedočio Ga svojim primjerom, velike su šanse, da je upravo ta osoba također svetac – nije li naša Crkva predivna.

Sada, mnogi mogu reagirati na ove riječi na način – pa da, ovo je lijep tekst, sve je to super, ali ti Davide ne misliš valjda da i ja to mogu biti, da se to odnosi na mene; de dobro je, baš ja mogu postati svet. Odgovoriti ću na taj argument (nemojte me krivo shvatiti, to je ponekad i moj argument) na jedan specifičan način – Božji. Ono što želim reći je – ne samo da se to na tebe odnosi, ma ne samo da si na to pozvan, brate, sestro, to je goruća želja i volja našeg Tate koji nas je stvorio. Znači, ne da se svetost na neke odnosi na neke ne, već Bog nju želi za apsolutno svakog od nas. Najprije ću to objasniti logikom – ako je svetac osoba koja nakon smrti završi u Raju, a ne u Paklu, nije li logično da će naš dragi Tata od svih nas htjeti da se spasimo i imamo vječni život, a ne prokletstvo. A sada će ti Bog to objasniti kroz svoju Riječ. U prvoj poslanici Solunjanima Pavao lijepo kaže nadahnut Bogom Duhom Svetim:

''doista, ovo je volja Božja: vaše posvećenje'' 1 Sol 4,3

A sama utjelovljena Riječ, Gospodin Isus kaže:

''jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.'' Iv 6, 38-40

Nadam se da sada neki čitači kažu – u redu, idemo pokušati biti sveti onda!!! Ali čekaj, od čega da krenemo, kako? Ja očito nisam najbolji primjer koga se treba slušati ili slijediti – ali sveci i Isus jesu. Evo nekoliko instrumenata koji su blago Crkve koje trebamo često koristiti kako bi dobili pomoć da spasimo vlastitu dušu:

Molitva – molitva iznad svake molitve – sveta Misa, krunica, traženje zagovora svetaca, čitanje o životima svetaca koji su imali križeve slične našima i herojski su ih nosili, čitanje Novoga Zavjeta te učenje o Isusovom životu, zagovorna molitva za druge u potrebi…

Sakramentalni život – ispovijed, sveta pričest od koje crpimo snagu za ustrajanje u dobru unatoč našim okolnostima svakodnevici.

Stalež – različiti trajni staleži (brak, posvećen život ili svećeništvo) uključuju ispunjavanje različitih uloga i djelovanja na putu k spasenju. Do tog staleža dolazi se sakramentom, a budući da je priroda tog sakramenta trajna odluka za određeni stalež – jednom kada se u njega uđe u njemu se do kraja života ostaje, a u njemu se za vrijeme čitavog života posvećuje i djeluje. Ovdje će možda neke kućanice reći – što bih ja sad trebala postati sveta tako što ću dobro kuhati i čistiti? De dobro je. Evo, odgovoriti ću na to jednom činjenicom – jedan redovnik iz Kanade, brat Andrej, nije imao sposobnosti završiti fakultet i postati svećenik pa je živio kao redovnik, posvećenim životom – ono što je radio za vrijeme svog života je – otvarao je vrata, bio je vratar oko 40 godina – on je sada svet (sveti Andrija Alfred Bessette).

Zadnja dva nisu instrumenti Crkve, ali mogu biti korisne stavke:

Prijateljstvo – Bog nije zamislio da čovjek bude sam, i On zna da na putu kroz suznu dolinu čovjeku treba podrška i prijateljstvo, suborci čovjeku koji suborac njima na putu prema Bogu. Također, sjećamo se riječi Spasitelja – gdje su dvojica ili trojica sabrani u moje ime tu sam i ja među njima.

Ono najvažnije – kada je Isusa zakonoznanac upitao koja zapovijed je najvažnija u zakonu, On mu je odgovorio da, budući da je Bog jedini i pravi, treba ga svim bićem ljubiti, te bližnjega kao sebe sama. Rekao bih da je to upravo ono najvažnije kako živjeti prema svetosti.

Vjerujem da ih ima još mnogo, ali ovo su neki instrumenti. Iz mogu osobnog iskustva mogu reći ovo – izuzetno je važna iskrenost pred Bogom, priznavanje svoje bijede i svog užasa, prihvaćanje svog grešnog bića. Tek tada možemo znati odakle krećemo na put svetosti. Ponekad kada zgriješimo osjećamo užasan očaj i nepomirljivost s tim jer to se nama nije smjelo dogoditi, nismo mi inače takvi i tako dalje. Međutim, upravo tada mislimo da smo otporniji na grijeh i snažniji, svetiji nego što zaista jesmo – želimo svetost, a ne znamo s kim imamo posla, od koliko velikog grešnika krećemo na taj put.

 

Bog Vas sve blagoslovio djeco Božja, radite na spasu vlastite duše da svi skupa onda uživamo u Nebu za čitavu vječnost.

 

David Bošnjak

na vrh članka