Župa iskazuje počast žrtvi Vukovara

U subotu 18. studenoga 2017. skupina naših župljana krenula je u Vukovar prisjetiti se obrane grada i prisjetiti se svih žrtava velikosrpske agresije koja je ubila taj grad. Još pomalo sneni, nešto prije 7 sati krenuli smo iz Maloga Pariza, gdje smo se ukrcali u autobus koji je prevozio vjernike iz nekoliko brodskih župa. Put je započeo molitvom za sve poginule hrvatske branitelje i civile te zazivom svetomu Nikoli radi sigurnoga puta.

Put je polako odmicao, a razgovori postajali intenzivniji kako smo se međusobno upoznavali. Nakon što nam se autobus parkirao na kolodvoru, otpješačili smo do vukovarske bolnice, mjesta s kojega je odvedeno više od dvije stotine i pedeset pacijenata koji su pobijeni na Ovčari. Nakon molitve za ubijene, prisustvovali smo programu „Vukovar – mjesto posebnoga pijeteta“, koji je, uz nazočnost državnoga vrha, vodio glumac Darko Milas, a glazbeno pratila Klapa Hrvatske ratne mornarice Sv. Juraj. Nakon programa, u pola jedanaest krenula je Kolona sjećanja koju su predvodili  vukovarski branitelji te članovi obitelji poginulih, nasilno odvedenih, nestalih i stradalih vukovarskih branitelja.

U Koloni produbljujemo postojeća poznanstva i stječemo nova. Susrećemo ljude iz svih hrvatskih krajeva, iz Slavonije, Zagorja, Istre, Banovine, Like, Moslavine, Dalmacije, Međimurja, Hercegovine, Gorskoga kotara, Bosne… i slušamo njihove priče. Svima je spomen na Vukovar iznimno važan, važan je kao simbol svih patnja koje je hrvatski narod pretrpio u velikosrpskoj agresiji, važan je kao mjesto gdje možemo iskazati počast svim žrtvama. Vide ga kao prijelomnicu koja je omogućila ostatku Hrvatske vrijeme za učvršćenje obrane i kao zavjet koji je nosio branitelje u svim njihovim budućim akcijama. Stariji dodaju da je važan kao dio nacionalnoga sjećanja koje se prenosi mladima, kao nacionalno iskustvo koje nam treba biti opomena za budućnost. Mladima je Vukovar važan kao mjesto na koje mogu doći zahvaliti naraštaju svojih očeva i majki za slobodu i demokraciju u kojoj žive.

U razgovorima doznajemo da većini nitko nije poginuo u velikosrpskoj agresiji, ali je velikoj većini netko blizak sudjelovao u obrani, uključujući i obranu Vukovara. Jasno, što smo bliže Vukovaru, više je sudionika obrane, a dolazili su ljudi i iz daljih krajeva, iz Zagore, Hercegovine i Istre. Budući da većina u Vukovar dolazi u svezi s programima sjećanja na žrtvu, većina nije posjetila druge objekte u gradu, osim bolnice, Spomen-groblja i Ovčare, osobito ljudi srednje i starije dobi. Puno je više mladih koji su, uglavnom sa školom, dolazili u posjet pa su obišli i crkvu svetih Filipa i Jakova, vojarnu i Ovčaru. Manji je broj posjetitelja u crkvi bio na predavanjima, ali se ne sjećaju teme ni sadržaja. Mladih se uglavnom dojmio posjet vojarni s poligonom koji simulira bojište i brojnom ratnom opremom.

Na Ovčari je bila većina, u raznim prigodama ili u vlastitoj organizaciji. Znatan dio sudionika Kolone znao je da su na grmovima postavljene krunice, ali većina ih nije znala da se radi o krunicama koje su seljaci našli obrađujući njive nakon povratka. Iznenadilo ih je da su izvorne krunice netragom nestale pa su zamijenjene novima, ali ih nimalo nije začudilo da krivci za krađu nikada nisu pronađeni. Nakon dolaska na groblje, razgovor je zastao jer je počela sveta misa nakon koje smo kod spomen-križa zapalili svijeće svim žrtvama. Potom smo se uputili svojim autobusima i krenuli kućama. Put nam je pobudio sjećanja na te presudne dane, put nas je ispunio tugom zbog prekinutih života, put nas je ispunio ponosom zbog herojske obrane, put nas je učvrstio u vjeri da ćemo doći i dogodine.

 

Krešimir Grubanović

 

na vrh članka