Alojzije Stepinac-blaženik svetog srca!

Alojzije Viktor Stepinac peto je od osmero djece u pobožnoj obitelji Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u župi Krašić.
 
Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909.pohađa klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.
 
 
Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice.
 
U bitkama, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo odakle se, kao solunski dobrovoljac, oslobodio u prosincu 1918. U proljeće 1919. bio je demobiliziran.
 
1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi . U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
 
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
 
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
 
U srpnju 1931. godine vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
 
Alojzije se u slobodno vrijeme posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu  23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.
 
Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. Nadbiskupom. 
Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
 
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
 
Kao pastir Crkve promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj crkvi.
 
Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. 
 
U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.
 
Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva.
 
I u javnim nastupima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Spašavao je progonjene bez obzira na nacijonalnost.
 
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: "Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?"
 
Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, ali je isto tako nudio pomoć onima kojim je to bilo potrebno primajući ih u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta. Ostavljajući na slobodnu volju  hoće li nakon što prođe opasnost u kojoj su se nalazili ostati u Kristovoj Crkvi iz svog vlastitog uvjerenja ili se pak mirno vratiti u svoju.
 
Njegov je Caritas, i nadasve srce pomaglo svima progonjemima ,što je smetalo mnogim močnicima onog vremena, pa je tako Hitlerov GESTAPO imao u planu njegovo ubojstvo te su vlasti  više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
 
Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito ateizmom. Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici.
 
To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike. Ubrzo nakon toga stvorila se nesvakidašnjan netrpeljivost protiv Stepinca koja nažalost kod pojedinaca traje i dan danas.
 
Na Stepinčevu inicijativu 1945. biskupi  22. rujna objavljuju pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana.
 
Nakon toga bjes je uskipio u srcima mnogih što je rezultiralo još snažnijim progonom.
 
4. studenoga 1945 ljudi u vlastitom sljepilu, zaluđena srca pokušavaju kamenovati nadbiskupa zbog čega je primoran ne izlaziti ne izlažući se opasnosti.
Nekima ni njegovo odsustvo s pastoralnih dužnosti ne biva dovoljno pa ga ponovno uhićuju
18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani političko sudski proces. 
 
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.
19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951.
 
Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
 
Nakon mučnih dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u rodni Krašić.
 
U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama. 
Njegova vjera kroz trpljenje ne blijedi već sija još jačim sjajom.
U pismima, se vidi njegova veličina.Čovjek žive vjere, čovjek svetog srca predanog Bogu ne prestaje tješiti i hrabriti Crkveno jedinstvo, pokazujući svima Kristovu ljubav, a posebno svojim progoniteljima.
 
12. siječnja 1953. papa Pio XII ga imenuje kardinalom.
 
Na srcu mu je bila molitva za neprijatelje i praštanje što je vidiljivo u trima oporukama koje nam je ostavio u baštinu.
 
Od proljeća 1953.zdravlje mu opasno slabi, i potrebna mu je stalna lječnićka njega, koju dobiva, unatoč nemilosrdnom režimu.
 
Odbijajući  svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je popustio u svojim načelima misleći kakav primjer ostavlja kleru i svim vjerničkim srcima 10. veljače 1960.trpeći velike boli umire od "zatvorskih tegoba", ne pokolebljvo moleći za progonitelje: "Oče, budi volja tvoja!"
Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. 
 
Narod je još za vrijeme njegova života gledajući njegovu ustrajnost, žrtvu i nadasve ljubav u njemu prepoznao srce koje žvi na dobrobit čovjeka.
 
Moleći Gospodina , pozivam te da otvorena srca i žive vjere posjetiš posljednje počivalište ovoga blaženika svetoga srca, koji i tebi i meni treba biti uzor u nasljedovanju Krista.
 
Vidimo se u zagrebačkoj katedrali , zar ne?
 
Pripremila Anita Lovreković
 
na vrh članka