Druga korizmena nedjelja godina B - Plod Isusove žrtve

Nakon današnjih čitanja moramo se upitati: zašto Bog stavlja čovjeka na kušnju, na probu? Na kušnju je stavio Adama i Evu. Na kušnju je stavio Abrahama o kojem nam govori današnje prvo čitanje.

Kako razumjeti, i možemo li uopće razumjeti da Bog nekoga stavlja na kušnju? Veoma teško ili bolje rečeno nikako. Na prvu korizmenu nedjelju slušali smo također govor o kušnji. Bila je to kušnja kojoj je Isus bio izložen. Sotona ga je iskušavao. Nakon saznanja da je i Isus bio kušan još nam je teže prihvatiti smisao kušnje. Rekosmo da nam je teško pa i nemoguće shvatiti da Bog stavlja nekoga na kušnju, a kako ćemo onda tek razumjeti to da Bog traži još nešto teže od kušnje, a to je žrtva i to žrtva ne bilo čega nego sina jedinca. Bog ovako govori Abrahamu: „Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.“ Ovo: „koga ljubiš“ još nas više zbunjuje. Što to uopće Bogu treba? Znamo da mnoge religije, gotovo sve, poznaju žrtvu i žrtvovanje. Već su Abel i Kain Bogu prinosili žrtve. Abelovu je žrtvu Bog primio jer je žrtvovao ono što je imao kao najbolje. Možda nam sada malo lakše pada shvatiti, iako ne prihvatiti, ono barem donekle razumjeti, što uopće znači žrtva. Žrtva nije odreći se nečega što nam ionako nije najbolje, najvrjednije. Žrtva znači odreći se ili pregoriti nešto ili nekoga koga ili što neizmjerno ljubimo. Žrtvuj mi „koga ljubiš“, reče Bog Abrahamu. Sveti će nam Pavao u svom današnjem čitanju pomoći da koliko-toliko shvatimo žrtvu onoga „koga ljubiš“ kada kaže: „Bog nije poštedio ni svoga Sina, nego ga je za sve nas predao. Kako nam onda s njime neće sve darovati“? Otac nebeski „žrtvuje“ Onoga koga neizmjerno ljubi, svoga Sina, svoga Jedinca. Abel je žrtvovao ono najbolje što je imao od prvine svoje stoke. I Bog prima njegovu žrtvu. Od Abrahama traži Bog da mu žrtvuje Izaka, sina jedinca. Abraham je spreman žrtvovati sina svoga jedinca. Međutim, Bog nije htio da Izak bude žrtva. Bog ne želi smrt čovjeka. Bog ne želi smrt nego život. Doslovno u Bibliji piše: „Ne spuštaj ruku na dječaka“ – reče – niti mu što čini!“ Abraham uzme „ovna i prinese ga za žrtvu paljenicu umjesto svoga sina.“ Nama je neshvatljiva Abrahamova spremnost na žrtvu sina. Danas mi prinose žrtava i ne poznajemo. Nama je ta riječ gotovo strana. Kakva žrtva? Za koga? Treba li Bogu naša žrtva? Tko uopće može pomisliti žrtvovati svoje dijete? Međutim, mi itekako žrtvujemo, žrtvujemo drugoga, neistomišljenika, suparnika i to ne samo u politici. Sve ćemo učiniti da budemo prvi, i to ne u dobru, nego stjecanju dobara kada ne gledamo na pravednost i poštenje. Učinit ćemo sve da budemo prvi i to tako da drugoga ocrnimo, žrtvujemo drugoga da bi smo mi bili prvi.

Abraham nije mislio na sebe, on ima Boga pred očima. On je čovjek vjere. Abraham i Abel živjeli su u uvjerenju da je sve što imaju Božje. Oni su uvjerenja da trebaju Bogu vratiti ono što mu pripada pa bio to i ljubljeni Izak. Sjetimo se pravednoga Joba koji je također tako razmišljao kada je kazao: Bog dao, Bog uzeo. Ovi veliki Božji pravednici sve svoje povjeravaju Bogu, svoje bogatstvo, svoj život, pa tako i sina, koji je Božji dar, a ne njegova svojina. Bog na takvu spremnost odgovara još većom ljubavi i blagoslovom pa kaže: „Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.“ Dakle, Bog ne želi smrt, Bog želi i dariva život. To je učinio već prvom čovjeku. Sve mu je povjerio, cijeli stvoreni svijet. Sve je dao čovjeku. Na kraju sam se Bog žrtvuje za čovjeka u svom Sinu Isusu Kristu. Isus se prinio kao žrtva svome nebeskom Ocu za sve nas i to na križu. Isus će nam objaviti tajnu Boga kao i sve ono što Bog od nas očekuje. Glas se oglasi iz oblaka: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ To Bog govori ljudima: Petru, Ivanu i Jakovu, a preko njih svima nama. Bog će pokazati koliko nas ljubi žrtvujući svoga Sina Jedinca. Veličanstveni događaj preobraženja bio je samo predokus onoga što će se dogoditi nakon Isusove žrtve na križu. Plod Isusove žrtve na križu bilo je uskrsnuće i život za Isusa i sve nas.

Kako na sve ovo gledaju trojica Isusovih učenika, kako Petar doživljava ovaj događaj Isusova preobraženja? Petar pokazuje svoju ljudskost. On je kao svaki od nas i ne gleda dalje od onoga što ima i doživljava. Ovdje mu je prekrasno: „Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.“ Drugim riječima: neka ovo ostane, ovo je lijepo.

Koja je poruka nama? Mi nismo u Petrovoj situaciji. Nismo doživjeli preobraženje. Mi smo uvijek zasjenjeni oblacima. Ne čujemo ni glas s neba. Međutim, vjerujemo da nismo prepušteni sami sebi ili nekom usudu. Mi smo u Božjim rukama. S nama je Božji Sin, Njegov Jedinac koji nas je spasio svojom žrtvom na križu, koji je i za nas uskrsnuo. Mi se ne moramo brinuti za gradnju naših sjenica. Isus ih je sagradio za nas u nebu: „Idem vam pripremiti mjesto. U kući Oca mojega puno je stanova…“ A sve dotle ostaje nam ono što je Bog rekao trojici apostola na brdu preobraženja: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ Svaku žrtvu možemo razumjeti samo u kontekstu pitanja koje je Isus postavio Petru: „Petre, ljubiš li me?“ A onaj koji ljubi taj ne gubi, on dobiva. Abraham je dobio. Job je dobio. Na kraju svi dobivamo ako slušamo Sina Božjega. Za to se isplati podnijeti i prikazati svaku žrtvu.

na vrh članka