Molitva za svećenike

Držim u ruci knjižicu Molitva za svećenike. Otvaram ju i polagano čitam. Zastajem na ovim riječima: spomeni se, milosrdni Bože, da su samo slaba i krhka ljudska bića. Čitam dalje: Isuse, Dobri pastiru, molim za tvoje vjerne i gorljive svećenike; za tvoje nevjerne i mlake svećenike; za one koje služe u domovini i u dalekim zemljama; za one koji se nalaze u kušnjama; za osamljene i napuštene svećenike; za bolesne i umiruće svećenike; za duše tvojih svećenika koje su u čistilištu...

U vremenu smo početka nove građanske godine, o kojemu i u našoj župnoj zajednici imamo redoviti blagoslov obitelji i kuća. Čekam, na stolu gori svijeća, u čaši blagoslovljena voda, križ. Čekam svećenika da uđe u našu malu kućnu crkvu (našu obitelj) i da ju blagoslovi. Čujem zvonce, evo ga! Svećenik nije iz naše župe, ali ja ga poznajem. Pozdravlja me: Hvaljen Isus i Marija! Odgovaram mu i gledam u njegove oči, te oči i to lice vidjela sam jednom, u sakramentu pomirenja.

Prije nešto više od godinu dana bila sam na ispovjedi baš kod tog svećenika, i ostala mi je urezana u dušu i srce. Poslije blagoslova darovao nam je i knjižicu s naslovom Molitva za svećenike. Na odlasku mu pružim ruku i poželim svako dobro! U svojoj ushićenosti ga ne pitah iz koje župe dolazi. Držim u ruci knjižicu i govorim svome suprugu sjeća li se kad mu rekoh da sam susrela Isusa u svećenikovim milosrdnim očima, i da te blage oči neću zaboraviti nikada. To je bio taj svećenik.

Tako sretna otvaram darovanu knjižicu i čitam. Ne samo čitam, molim. Prvi puta pisana molitva otvara mi oči srca i ja molim, ne svojim ustima, nego svom dušom svojom. Sjedim i razmišljam. Sjetih se našeg župnika, patera Ante koji nam je čitao na Misi slogan o svećenicima. Razmišljam, koliko li smo mi ljudi skloni ocjenjivanju jedni drugih, pa tako i svećenika, suditi i osuđivati ga po onome što vidimo izvana, odnosno razmišljati samo na ljudskoj razini.

Na kraju slogana sjećam se riječi: ako svećenik umre nema ga tko zamijeniti, stoga molite za nas svećenike! Sjetih se i svojih misli poslije toga koje mi govoraše: da, trebam moliti za svećenike. Sjetih se i svoje obrane, koja se digla poput oklopa na te riječi, svoje oholosti. Poslije svake svoje molitve trebam zamoliti Gospodina da blagoslovi našu župu i sve naše svećenike.

Sad vidjeh kako je moja molitva za njih bila mlaka. Bogu hvala na darovanoj milosti, milosti koja je dotaknula samu srž moga bića. Dobih odgovor kao kad čitam neki odlomak iz Biblije, koji sam toliko puta već čula ili pročitala, a on mi tek sad postade jasan. Sjedim dalje i razmišljam, pa zamislim svijet bez svećenika. Kako bismo mi živjeli? Kao stado bez pastira, rasuli bismo se po bespućima svijeta, lutali, tražili i hodali u mraku. Tko bi stao ispred oltara i razlomio Isusovu riječ iz evanđelja i darovao ju nama u propovjedi? Po čijim bi rukama došao Isus da nas nahrani svojim tijelom. Ma, gdje bismo se to sakrili od savjesti koja nas proganja, gdje bismo se okupali i sprali tu prljavštinu sa sebe. Po kome to dolazi Isus i oprašta nam naše grijehe u sakramentu pomirenja? A, krštenje, sveta potvrda, te na koncu, kakav bi to bio posljednji ispraćaj bez svećenika?

Prođu me trnci, mrak, groza pustoši…tama - bez tebe Isuse, veliki i vječni Svećeniče, ali i bez tvojih malih, istodobno i velikih svećenika. Molim te, Gospodine, da ova darovana milost koja je došla od Tebe, i po rukama tvoga dragog pastira koji mi je darovao ovu knjižicu, ostane kod mene zauvijek, da se uvijek iznova sjetim da su oni Tvoji nasljednici, koji ti vjerno služe svagdje po svijetu; da zdušno molim za njihovo zvanje koji je ujedno i njihov život, da budu svjetlo na svijećnjaku Crkve, svjetlo koje gori od ulja i njihovog srca, kako bi nama osvijetlili put prema nebu.

Sveti Josipe, brižni čuvaru Svete Obitelji i zaštitniče naše Domovine, obdari naše obitelji novim duhovnim zvanjima. Amen.

na vrh članka