Oprost - sloboda i mir srca

"Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34) riječi su, koje su mi još od djetinjstva ostale u sjećanju kao nešto nevjerojatno, neshvatljivo, nadnaravno, koje su me pogodile, potresle, a za koje sam uvijek na razini intuicije shvaćala da su tako duboko istinite i da unose red i mir u mnoge poremećene odnose i situacije. I da je isto tako Onaj koji ih je izgovorio, poseban, istinit, da u onoj agoniji umiranja jednostavno zna zašto izgovara baš te riječi, da svojim životom (i smrću) stoji iza njih. Glas razuma s križa, koji upućuje: „Čini i ti tako i bit će ti dobro. Opraštaj.“
 

 

Kasnije se kroz odrastanje taj upečatljivi glas razuma negdje zatrpao u masi nekih drugih glasova i opraštanje je postalo takav kamen spoticanja i znak slabosti, jer je oko za oko, zub za zub, ono što „odlikuje“ jake i nepokolebljive. Oprostiti nekome tko te jako povrijedio i za koga želiš da ga mrak proguta je uistinu zahtjev koji nadilazi ljudski razum, dosege i shvaćanje. Oprostiti nekome znači žrtvovati sliku o sebi kao o jakom i nedodirljivom i dopustiti da budeš slab, ranjen, slomljen, povrijeđen. Oslobođen. 
 
Nepraštanje je put u propast. To je hod među sjenama, ispijanje otrova, stezanje srca i pomračenje uma, sve dok, zapravo, ne uništiš samoga sebe. I na kraju, patiš i od povrede i od nemogućnosti da istu pustiš i uvijek si u nekom maglovitom raspoloženju, strahu i nemoći. Bojiš se nove povrede, bojiš se ljudi, bojiš se samoga sebe i vrtiš se u začaranom krugu  kojeg je sve teže i teže prekinuti. 
 
I zato je Isus rekao da opraštamo. Da bismo svojim oproštenjem i molitvom pomogli onima koji su nas povrijedili, te da mi sami možemo živjeti mirno i konstruktivno. Opraštanje je proces i može ga postići samo onaj koji ustrajno moli s pouzdanjem u Božje milosrđe.
 
Mirjana Čabraja
 
 
na vrh članka