Bdijenje kod Božjeg groba

U tišini crkve, uz svjetlost svijeća, miris cvijeća i tamjana, u grobu leži, nitko drugi, nego sam Bog. Sjećam se jedne priče o čovjeku koji je sanjao da je Bog umro. Osjećaj nevjerice i bespomoćnosti, napuštenosti i besmisla pratio ga je cijeli dan. Nije se mogao pomiriti s tim da je Bog mrtav. Bog iz sna tog čovjeka je jednostavno umro. Naš je ubijen. Stvoritelj svega svijeta, Život, Svjetlost, Nježnost i Ljubav sama okrutno mučena i ubijena rukom svojih stvorenja. Kao da je Zemlja promjenila smjer svoje vrtnje i čitav Svemir zakonitosti na kojima počiva. 

Promatrajući Kristov grob, mislima mi prolaze pitanja: „Koji je smisao moga života ako je Bog mrtav? Koji je smisao bilo čega ako Boga nema? Kome ću povjeriti svoje nade i svoje strahove, svoj život? Tko će me voditi?“ 


Smirujuća tišina Velike subote, nad kojom lebdi živi Duh Božji, navješćuje nadu u uskrsnuće smrtnog tijela i Isusove riječi, kojima je oživio ponore podzemlja: 
„Ja sam Bog tvoj… Radi tebe i radi ovih koji su tvoji potomci sada govorim i zapovijedam svima što su okovani: Iziđite! A onima što su u tami: Nek vas Svjetlo obasja! A usnulima: Ustanite! A tebi zapovijedam: Probudi se ti što spavaš, jer te nisam za to stvorio da ležiš vezan u podzemlju. Ustani od mrtvih. Ja sam život mrtvima. Ustani, djelo ruku mojih! Ustani, sliko i priliko moja. Stvoren si sličan meni. Ustani, iziđimo odavde! Ti si u meni a ja u tebi, jer smo jedna nedjeljiva osoba. Radi tebe, čovjeka, postao sam kao bespomoćan čovjek ubrojen među mrtvace… da ti povratim onaj prvotni dar života.“ (citat iz Službe čitanja Časoslova Velike subote). 

Mirjana Čabraja 
na vrh članka