Veliki petak – živi primjer savršene ljubavi

Veliki petak. Veliki dan za cijeli ljudski rod. Toliko veliki da ga naš razum, niti naš um, nikada ne može u potpunosti shvatiti, niti naš jezik izreći ono što srcem možemo spoznati. Veliki petak označava spomen na Kristovu smrt. Dan posta i nemrsa, jedini dan u cijeloj liturgijskoj godini kada Crkva ne dopušta slavljenje Euharistije. Obred Velikog petka sadrži tri dijela: služba Riječi, klanjanje Križu te blagovanje svete pričesti. Čita se Muka po evanđelistu Ivanu. Danas trebamo zastati nad Evanđeljem, sabrano pratiti Isusa na Kalvariji od Pilatove palače do Golgote...

Vjerujem da smo u na križnim putovima svakoga petka kroz ovu korizmu na svakoj postaji tražili smisao svojoj patnji, svojim slabostima i grijesima, padovima i ustajanjima, samoći i nerazumijevanju, tugama i radostima, svojim križevima i teretima. Tražili smo pomoć, molili za snagu i utjehu u svom životu. Možda smo se i previše fokusirali na svoje križeve i pritom zaboravili na Onoga koji je prvi prihvatio i zagrlio križ odnijevši ga do Golgote. Danas trebamo ostaviti sve zemaljske navezanosti koje nas svakodnevno odvode i udaljuju od jedinog istinskog razloga našega života.

Danas se trebamo uspeti na Maslinsku goru s Isusom i početi razmišljati, razmatrati, slušati i gledati srcem sto se dogodilo toga dana. Možemo li barem malo pokušati ući u nutarnju dramu koja se odvijala u našem Spasitelju toga dana? Zar ne bismo trebali osjetiti tu veličinu Isusa koji zna kakva ga patnja i smrt čekaju i on odgovara: neka bude volja Tvoja. Danas trebamo zašutjeti, danas se vjernički sabrati usredotočiti se na Isusa i njegove posljednje sate ovdje na zemlji. Danas bismo trebali osjetiti sveto drhtanje nad činjenicom što je čovjek učinio svome Bogu toga dana?

Mrak sramote i zločina zahvatili su taj dan, dan kada smo prezreli, izrugali i razapeli na dva balvana: križ samog svoga Stvoritelja, jedinog čovjeka koji je bio bez grijeha i prošao zemljom čineći samo dobro. Sva naša lutanja, sve naše grijehe,sve naše patnje dobrovoljno je uzeo na sebe. Iz ljubavi. Stvoritelj neba i zemlje,stvoritelj čovjeka odlazi u tako tešku patnju i smrt za svoje stvorenje. Veliki petak je živi primjer savršene ljubavi, ljubavi koja se izdigla iznad boli, iznad uvreda, iznad smrti. Ljubav koja se izdigla do samog neba i otvorila put do vječnosti.

Svi bi mi vjernici htjeli biti dobri, biti i Isusovi učenici, ali da li smo zaista takvi kakvi se prikazujemo? U Crkvi smo svi dobronamjerni, nasmijani, ljubazni jedni prema drugima. Kakvi smo vani? Kod kuće, na ulici, na poslu? Jesmo li spremni nositi s Isusom križ i suočiti se s rizikom koji donosi prijateljstvo s njim? Jer biti prijatelj s Isusom ne znači osigurati si miran i pobožnički život, nego upravo suprotno, izaći u društvo zajedno s njim. Jesmo li takvi ili se možemo prepoznati u Petru koji ga niječe čak tri puta, bojeći se za vlastiti život. Nosimo li i mi taj kukavičluk, bojeći se osude ljudi u ponekoj situaciji?

Možda smo okrenuli leđa prijatelju kad mu je pomoć bila najpotrebnija ili se bojali stati na stranu dobra radi vlastitog dobrobita ili vlastite sigurnosti? Nosimo li i Judinu klicu u sebi? Stavljamo li ispred Isusa i njegovih riječi svoje vlastite? Izdajemo li ga za neko svoje lakomo uživanje, za neku materijalnu stvarnost ili komadić vlastite slave? Zaboravimo li ponekad da je Isus rekao da se čuvamo prvih mjesta i svoga vlastitog ja, jer i malo slave i malo oholosti kvari čovjeka? Možemo li se prepoznati u buci mase koja ga je slavila i mahala palminim granama, sada osudila i okrenula se iz slavljenja u osudu? Koga smo mi osudili? Ima li u našim srcima zatvorenih vrata koja uporno ne želimo otvoriti nekome jer želimo i tražimo pravdu? Jesmo li se prepoznali u licemjerstvu farizeja? Možda u Pilatovom pranju ruku jer ne želimo i nećemo se založiti za drugoga? Ima li u nama sućuti i ljubavi za tuđu patnju ili smo se usmjerili samo na svoje brige i probleme, te pali u samosažaljenje i depresiju? Ima li u nama spremnosti kao kod Šimuna Cirenca podići nečiji križ ili kao Veronika obrisati nečije suze i ući u nečiju patnju? Možda da razmislimo o Isusovim riječima upućenih s križa: Ženo evo ti sina! Evo ti majke! Ne otvara li Isus upravo tu vrata Crkve, vrata nove vjerničke obitelji, daruje nam Mariju kao zagovornicu i našu majku, ali i brigu jednih za druge, stvara zajedništvo?

Možemo li se zagledati u razbojnika koji je uvidio svoju grešnost i bijedu u posljednji tren i pokajao se? Ima li u našim životima ljudi koji su se promijenili i čine dobro, ali ih mi gledamo kroz prijašnji život i ne dopuštamo da nam se približe? Ili poput drugog razbojnika gledamo tuđu patnju i bijedu i mislimo da su zato sami krivi i ne želimo imati sućuti s njima. Trebamo dopustiti da se Isusova Kalvarija dogodi u našem srcu da bi ju mogli barem malo razumjeti, barem malo shvatiti.

Kolika snaga ljubavi je u njemu dok pribijen na križ u svojoj patnji, osamljenosti, boli, moli za nas i nama prašta. Ljubav pribijena na križu…ljubi. Ljubav Boga koji je obukao naše tijelo, da nam od svoga dolaska na zemlju, do smrti na križu pokaže tko je i kakav je čovjek, da nam pokaže tko je i kakav je Bog, da nam pokaže svu našu ljudsku slabost i grešnost, te Božju svemoć, da s njim možemo pobijediti i grešnost i slabosti i smrt. Samo u zajedništvu s njim možemo početi umirati sebi, te se istodobno davati za drugoga. To je jedini put ulaska u nebesku stvarnost, to je jedini smisao našega zemaljskog života. Ljubiti i ljubeći umrijeti da bi živjeli.

na vrh članka