Što stojite i gledate u nebo? (Dj 1,11)

Kristovo Uzašašće predstavlja kraj njegove četredesetodnevne blizine sa svojim učenicima. Danas završava to vrijeme i naš Spasitelj je ušao u Božju slavu. Sam blagdan Uzašašća Gospodinova obrazlaže nam kako Isus nije više vidljiv na zemlji, ali je tu prisutan i dalje. Naš najveći blagdan Uskrs u bogoslužju se slavi još sljedećih pedeset dana do svetkovine Duha Svetoga. Četrdeseti dan tog razdoblja je uskrsni blagdan Spasova i uvijek je četvrtkom. Na taj dan Isus se sa svojim uskrslim tijelom vraća svom i našem nebeskom Ocu, te sjedi njemu zdesna.

U prvo kršćansko vrijeme svetkovina Spasova slavila se zajedno sa svetkovinom Duha Svetoga kao ispunjenje Isusovog djela spasenja. Od 4. stoljeća svetkovina Uzašašća slavi se posebno četrdeseti dan od Uskrsa. Razlog tome je simbolika broja četrdeset. Može se reći da je Spasovo drugi Uskrs, ali povijesno mlađi od Uskrsa.

Mnogi će reći kako nema materijalnih dokaza za Isusovo uskrsnuće, ali postoje jaka i osobna uvjerenja svih onih jeruzalemskih svjedoka iz doba kada je Isus, istovremeno čovjek i Bog hodao zemljom. Najstarije pisano svjedočanstvo o Kristovu uskrsnuću je pismo svetog Pavla koje je napisao Korinćanima.

Uskrsli Gospodin i dalje ima rane Raspetoga, međutim on više nije ograničen ni vremenom ni prostorom. Ulazio je i izlazio kroz zatvorena vrata i pokazivao se svojim učenicima u različitim obličjima. Njegovo uskrsnuće nije bio povratak u normalan zemaljski život, već ulazak u nov način postojanja. To nam daje nadu da sve ne završava fizičkom smrću.

Uzašašće je otajstvo vjere koje nadilazi naš razum. Teško je obrazložiti kako je to uskrsli Krist uzašao k Bogu ili otišao u nebo. Sam pojam nebo je metaforičan, ne možemo reći da je Bog na nebu, da je gore ili dolje, ne možemo reći da je Bog vezan za bilo koje mjesto. Ne možemo poznatu frazu doći u nebo poistovjetiti s nekim putovanjem autobusom ili vlakom, metaforički to predstavlja sjedinjenje s Isusom koji je Bogočovjek i tako u svojoj ljudskoj naravi ipak prilazi Bogu.

Za nas kršćane, nebo počinje već ovdje, na zemlji, ucijepljenjem u Isusa po vjeri, sakramentima, po dobrim djelima. U trenutku kada je Isus uzašao na nebo, ostavio je svojim učenicima jasne upute kako će dalje kroz život bez njega fizički prisutnog. Iste te upute individualno se odnose na svakog od nas koji želi biti u zajedništvu s uskrslim Gospodinom. Iako on tijelom nije više na zemlji, uz nas je tako što se za nas moli svome Ocu da nas sačuva kako bismo mogli zajedno s njim baštiniti Kraljevstvo nebesko. Dano nam je obećanje da je s nama u sve dane do svršetka svijeta, predao nam je Riječ Očevu i na kraju dao svoj zemaljski život i podnio veliku patnju kako bismo mi oživjeli.

Trebamo živjeti pogleda uprtog u raspetog Gospodina i Oca, nadajući se suživotu s njima. Na taj način ojačat ćemo neopisivom duhovnom snagom. Trebamo se svaki dan, uvijek iznova povjeravati Isusu, jer on je uvijek tu da nas podigne kada padnemo. Ne trebamo tražiti druge materijalne sigurnosti kada naš Spasitelj bdije nad nama i traži nas kao što je tražio izgubljenu ovcu. Svaki naš svjesni grijeh i bijeg od riječi koju nam je Isus dao izravna je izdaja za sve ono što nam je Krist dao. Živeći u ovom svijetu, prioritet bi nam trebao biti ostvariti jedinstvo s Kristom.

Galilejci Što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo. (Dj 1,11) Stoga, očekujmo kada će se Gospodin vratiti po nas, budimo pripravni jer ne znamo ni dana ni časa Njegovog ponovnog dolaska među nas.

na vrh članka