Sveti Augustin, Ispovijesti (Confessiones)

Sveti Augustin je rođen 13. studenoga 354. god. u Tagasti, današnjem gradu Souk Ahras u Alžiru. Njegova majka sv. Monika je bila kršćanska, a otac poganin imenom Patricij. Otac mu je bio u duši dobar čovjek, ali nagle naravi i sklon bračnim nevjerama, ali je sveta Monika, Augustinova majka, svojom mudrošću i poniznošću sve to podnosila i strpljivo se ophodila prema mužu, te je tako osiguravala istinski mir u obitelji. Mladi Augustin je u načinu života slijedio svoga oca, odajući se raskalašenom životu. Studirao je u Kartagi gramatiku, retoriku, dijalektiku, aritmetiku i druge znanosti, a svoj način razmišljanja usmjeravao je prema maniheističkim dualističkim idejama koje su u ono vrijeme gotovo bile pomodarstvo i znak kulture i naobraženosti. U tom je smislu bio cijenjen kao iznimno mudar filozof i govornik.

Njegove Ispovijesti (Confessiones) predstavljaju biser kršćanskog filozofsko-teološkog promišljanja i remek-djelo književnosti općenito. Na poseban način prostire pred čitatelja svoju životnu ispovijed, odnosno bez zadrške govori o svojemu grešnom životu u prošlosti i uzaludnim traganjima za Božjim licem kroz ljudsku mudrost ali i o svom obraćenju.

Razmišljajmo zajedno s njim o divnim Božjim djelima.
„Dobri Bože, kako to biva u čovjeku da se više raduje radi spasa jedne, gotovo izgubljene duše, ili zbog takve koja je iz neke veće pogibelji oslobođena, nego ako je nada trajna, a opasnost manja bila? Ta i ti se, milostivi Oče, više raduješ zbog jednog raskajanog grješnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba pokajanja (Lk 15, 7). I mi slušamo s velikim užitkom kada čujemo s kakvim veseljem pastir nosi natrag na ramenu ovcu koja se izgubila. Kako žena uz radost susjeda pohranjuje u tvoju riznicu drahmu koju je pronašla. Suze nam mami svečano veselje tvojega doma kada u tvojoj kući čitamo o mlađem sinu: mrtav bijaše i oživje, izgubljen bijaše i nađe se (Lk 15, 24). Svetom se ljubavlju raduješ u nama i u tvojim svetim anđelima. I ti si uvijek isti: sve ono što niti je trajno niti jednako, ti jednako trajno poznaješ.

Što to dakle biva u duši da ona više uživa u stvarima koje ljubi kada ih iznova nalazi ili ih natrag dobiva, nego ako ih je neprestano posjedovala? Potvrđuju nam to i druge stvari. Posvuda nalazimo svjedočanstva koja glasno svjedoče: „Tako je!“ Car pobjednik slavi pobjedu: ne bi pobijedio da se nije borio. I što je bila veća pogibelj u boju, to je veće veselje u pobjedi. Razboli li se milo čeljade, a njegovo bilo navješćuje zlo. Svi koji žele da ozdravi, boluju s njim u duši. Prizdravi li i iako još ne hoda prijašnjom snagom, veselje je toliko koliko nije bilo ni prije kada je hodao zdrav i snažan. Ni u jelu i piću nema veselja ako prije toga nema neugodnosti od gladi i žeđi. Uvijek veća nevolja prethodi većem veselju.

Kako se onda, Gospodine, Bože moj, budući da si ti sam sebi vječna radost, sva bića oko tebe neprestano radi tebe raduju? Kako to da se na ovom svijetu izmjenjuju uspjeh i neuspjeh, uvrjeda i pomirenje? Jao meni! Kako si uzvišen na visini i kako dubok u skrovitosti! Nikada nas ne ostavljaš, a mi se jedva k tebi vraćamo! Hajde, Gospodine, potakni nas i pozovi nas natrag k sebi! Raspali nas i pograbi, mirisom zanesi i osladi da te ljubimo i da k tebi pohrlimo!“

na vrh članka