Sveti Ivan Pavao II.

Sveti Ivan Pavao II. rođen je 1920. godine u mjestu Wadowice, blizu Krakova. Nakon gimnazije, za vrijeme njemačke okupacije, potajice studira teologiju istodobno radeći u rudniku i tvornici. Za svećenika je zaređen 1946. godine. Za papu je izabran 19. listopada 1978. Umro je 2. travnja 2005.

Godine 1927., nedugo nakon što je američki pilot Charles Lindbergh zrakoplovom preletio Atlantik upitali su sedmogodišnjeg Karola Wojtyłu što bi htio biti kad odraste. Odgovorio je da bi bilo pilot a ne svećenik jer Poljak može biti drugi Lindbergh, ali ne može postati papa. No Gospodin je pokazao da je i to moguće. Poljak je postao papa, otvoren Bogu, na službu čovjeku.

Njegov cijeli život je priča o svetosti. Bezbrižno djetinjstvo prekinula je smrt majke i brata. Otac ga je upućivao na ljubav prema domovini, poštovanje prema drugome čovjeku, ozbiljno shvaćanje obveza i u svijet vjere.

Volio je raditi s ljudima, družiti se s mladima, skijati, bio je čovjek od naroda i za narod. Ipak, najradije je vrijeme provodio s Gospodinom, u molitvi iz koje je izvirala njegova snaga.

O njemu piše André Frossard da je plašt na njegovim širokim ramenima podsjećao na vječni snijeg te nije mogao shvatiti na koji se način velika planina uspjela smjestiti u tako malen prostor. Imao je pred sobom masiv molitve. Ivan Pavao II. nastojao je svoj život sve više suobličiti Kristu ne samo riječju i djelom nego i molitvenim stavom. Često je zauzimao stav križa u molitvi, ležao bi na podu raširenih ruku te dugo molio. Želju za nasljedovanjem Krista otkriva i ovim riječima: „Zadatak duhovnika je živjeti zajedno s ljudima svugdje, gdje god se oni nalazili, biti s njima u svemu 'osim u grijehu'. Na putovanjima se razgovara… Ne moraju to biti nužno tzv. Teški razgovori. Radi se o tome da je potrebno razgovarati o svemu.“ Nije li to i sam Gospodin činio? U njegovu životu najvažnija je uvijek bila povezanost s Isusom Kristom i to je nastojao prenijeti na druge.

Što možemo naučiti od ovoga sveca našega vremena? Mnogi sveci su govorili da je potrebno Boga staviti na prvo mjesto i tada će sve ostalo biti na svom mjestu. Ivan Pavao II. to nam je i pokazao. Njegov život bila je neprestana molitva, hod u Božjoj prisutnosti. Bio je čovjek koji je težio skromnosti o čemu svjedoči i zgoda nakon atentata na njega. Tada su ga počeli voziti u automobilu s neprobojnim staklom i pokušali objasniti da je to zbog straha za njegovu svetost. Sveti Otac je tada rekao da si on sada boji za svoju svetost. On je Kristov apostol našega vremena.

Naš hrvatski narod izražava mu posebnu zahvalnost jer je za vrijeme svog pontifikata dvojicu Hrvata proglasio svetima; sv. Leopolda Mandića i sv. Marka Križevčanina. Blaženog Alojzija Stepinca uvrstio u zbor blaženika posjetivši našu domovinu 1998. godine.

Dana 2. travnja, nakon 21 sat i 37 minuta, uz smrtnu postelju Svetoga Oca oglasila se pjesma. Nije to bio uobičajeni Requiem, već Te Deum – himna zahvalnica za dar koji je svijetu bio Karol Wojtyła / Ivan Pavao II.

Njegova osoba potiče na ljubav i otvaranje vrata Kristu.

Neka nam zagovor sv. Ivana Pavla II. pomogne da ustrajemo u vjeri i ljubavi te budemo dionici Kristove slave. Sveti Ivane Pavle, moli za nas.

na vrh članka