Veličanstvene O-antifone

Kao odlična priprava za Božić i božićno vrijeme mogu poslužiti O-antifone ili Velike antifone – kratki zazivi kojima bogoslužje Crkve u večernjoj molitvi časoslova uokviruje Marijin hvalospjev »Veliča«. Kroz sedam dana, od 17. do 23. prosinca, u tim se antifonama progovara o naravi iščekivanoga Mesije.

Tako 17. prosinca slušamo: »O Mudrosti, što Svevišnjem iz usta vječnih izvireš, i s kraja jednog do drugog po cijelom svijetu dopireš, sve snažno, blago redeći: među nas dođi, uči nas, da pravi put nam pokažeš!« Mudrost je važan pojam u Starom zavjetu. Zapravo, cijeli jedan dio Biblije naziva se mudrosnom književnošću, a njoj pripadaju Knjiga o Jobu, Pjesma nad pjesmama, Knjiga Propovjednika, Mudre izreke, Knjiga Mudrosti i Knjiga Sirahova. U nekima od njih Mudrost je prikazana kao osoba. Ona za sebe tako kaže: »Gospodin me stvori kao počelo svoga djela, kao najraniji od svojih čina, u pradoba; oblikovana sam još od vječnosti, od iskona, prije nastanka zemlje« (Izr 8,22-23). U tim je riječima Crkva vrlo brzo prepoznala govor o vječnoj Riječi koja oduvijek postoji i koja se potom utjelovila, baš onako kao što to kaže Ivan u evanđelju: »U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama« (Iv 1,1.14). O Mudrosti se također kaže u Starom zavjetu da je ona »dah sile Božje i čist odvir slave Svemogućeg… Ona je odsjev vječne svjetlosti i zrcalo čisto djela Božjeg, i slika dobrote njegove« (Mudr 7,25-26). Ona konačno priprema gozbu, te sve poziva: »Hodite, jedite od mojega kruha i pijte vina koje sam pomiješala. Ostavite ludost, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti« (Izr 9,5-6). Ovu Mudrost, Isusa Krista, koji nas hrani svojim tijelom i krvlju, i mi zazivamo da nas vodi pravim putem, putem razboritosti.

Sljedećeg dana, 18. prosinca, antifona glasi: »O Adonaju, Gospode, što Izraelov vodiš dom, što Mojsiju ukaza se odjeven plamnom kupinom, i dade zakon sinajski: pohiti da nas izbaviš božanskom svojom desnicom!« Ovdje se očito vraćamo u vrijeme izlaska Izraelaca iz Egipta, o čemu govori na osobiti način Knjiga Izlaska. Ondje najprije Mojsije dolazi u susret s izvanrednim prizorom, gdje vidi grm koji gori, a ne sagorijeva. To je »plamna kupina« o kojoj govori antifona. Iz toga gorućeg grma on čuje glas koji mu se ovako predstavlja: »Ja sam koji jesam… Kaži Izraelcima ovako: “Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama« (Izl 3,14-15). Bog se tako Mojsiju predstavlja svojim osobnim imenom, Jahve, ali i kao Bog koji je vjeran svojim obećanjima praocima, te neće zaboraviti svoga naroda. Zbog velikoga strahopoštovanja, Židovi su izbjegavali izgovarati to ime, pa su umjesto toga Boga jednostavno nazivali »Gospodin.« Hebrejski se Gospodin kaže Adonaj. Taj Gospodin doista je izveo Izraelce iz Egipta, a na Sinaju im je dao zakon koji će od njih stvoriti izabrani Božji narod. Antifona Isusa Krista prepoznaje kao Adonaja, Gospodina, to jest Boga samoga, koji je vjeran obećanjima i ne zaboravlja nas, nego na svojom snažnom desnicom izbavlja.

19. prosinca antifona glasi: »O slavni Jesin korijene, što narod.a si barjak svih, pred kojim tih će postati i glas sa usta kraljevskih, kog molit svi će narodi: ne kasni, dođi, izbavi iz nevolja nas premnogih!« Jesej, ili drugačije izgovoreno Jišaj, bio je otac kralja Davida, onoga kralja kojemu je proroka Natan navijestio da će njegov potomak dovijeka vladati na njegovu prijestolju i da će se nazivati sinom Božjim (2Sam 7). Židovi su, upravo polazeći od ovoga proročanstva, očekivali Mesiju, Pomazanika, Kralja koji će izbaviti narod iz svih nevolja. Prorok Izaija stoga očekuje »mladicu iz panja Jišajeva«, a na tom potomku Davidovu »duh će Gospodnji počivati« (Iz 11,1-2). »Nadaleko vlast će mu se sterat’ i miru neće biti kraja nad prijestoljem Davidovim, nad kraljevstvom njegovim« (Iz 9,6). Njega zazivamo da nas izbavi iz svih nevolja.

20. prosinca i dalje ostajemo uz Davidov lik: »O divni ključu Davidov i vladaoče roda svog, što otvaraš i zatvaraš, i nema stvora nikakvog, što spriječit bi te mogao: dobrostiv dođi, sužnjeve iz mraka vodi tamničkog!« Prorok Izaija na jednom mjestu navješćuje da će Bog dati naročitu snagu jednom od velikih potomaka Davidovih, kralju Ezekiji kojega ovdje naziva Elijakim, te za njega kaže: »Metnut ću mu na pleća ključ kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti. Kao klin zabit ću ga na tvrdu mjestu; i postat će prijesto slave domu oca svojega« (Iz 22,22-23). Novozavjetno Otkrivenje, pak, primjenjuje te riječi na Isusa Krista uskrsloga, pa kaže: »Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti« (Otk 3,7). Taj Jaganjac pobjednik može doista osloboditi čovjeka od svega što ga zarobljava, napose od smrti i od grijeha.

21. prosinca Crkva pjeva: »O Istoče, o sjaju svet u svjetlosti vjekovitoj, ti Sunce pravd.e istinske: ograni bijedi čovječjoj, što tumara po tminama! Prosvijetli sve što gube se u smrtnoj sjeni nemiloj!« Da bismo razumjeli ovu antifonu, moramo se uteći latinskome izvorniku. Ondje se »Istok« kaže »Oriens«, a ta riječ može na latinskom značiti i »izdanak« i »istok.« U hebrejskom tekstu proroka Zaharije čitamo: »Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati i on će sazdati svetište Gospodnje: On će sjediti i vladati na prijestolju« (Zah 6,13). I ovdje na latinskom, umjesto »Izdanak«, imamo »Oriens.« Riječ je dakle o podsjećanju na ovu proročku riječ. U Novom zavjetu evanđelist Luka donosi nam riječi drugoga Zaharije, oca Ivana Krstitelja, koji govori o Isusu Kristu kao o »Mladom suncu s visine« (Lk 1,78). Ovo »Mlado sunce« u latinskom je također »Oriens.« To nas Sunce, taj Istok, prosvjetljava i daje nam »spoznaju spasenja« (Lk 1,77) koja nas izbavlja od smrti.

22. prosinca antifona postaje još jasnija: »O Kralju sviju narod.a, kog srdačni im žudi plam, od ugla silni kamene, što rajski dom i zemski hram u jedno spajaš: dođi već i čovjeka, svoj zemljan stvor, iz crnog jada spasi sam!« Prorok Jeremija obraća se Bogu riječima: »Nitko nije kao ti, Gospodine, ti si velik i silno je ime tvoje. Tko da se tebe ne boji, kralju naroda?« (Jr 10,6-7). Isus, već i po svojoj presudi na Kalvariji, i po prethodnom priznanju pred Pilatom, jest kralj. Njemu u Betlehemu i mudraci prinose darove kao kralju. On je, međutim, i »kamen ugaoni.« Podsjeća to na Psalam 118 koji govori o kamenu »što ga odbaciše graditelji«, a on »postade kamen zaglavni« (Ps 118,22). Ove riječi preuzima i Isus kad u prispodobi o vinogradarima ubojicama navješćuje svoju smrt, ali i njezino značenje: on će biti odbačen, ali će u uskrsnuću postati »kamen zaglavni« (Mk 12,10-11). Već u božićnom ozračju Crkva nas podsjeća da se spasenje dogodilo kroz Isusovu muku, smrt i uskrsnuće. Dok krećemo prema jaslicama, svjesni smo da maleni kralj, rođen u Betlehemu, s križa vlada. Na križu on, novi Adam, spašava starog zemljanog stvora, starog Adama.

23. prosinca čujemo: »O Emanuele, Spase blag, Zakonošo i Kralju naš, ti nado sviju naroda, što milostiv ih izbavljaš: o dođi, dođi sa neba, Gospodine i Bože naš, da spasenje nam vječno daš!« Vraćamo se opet proroku Izaiji koji, navješćujući rođenje novoga kralja u Izraelu, a mislio je da navješćuje rođenje Ezekijino, kaže: »Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel!« (Iz 7,14). Iste riječi preuzima evanđelist Matej u ozračju Isusova rođenja i kaže da su se one upravo tada ostvarile. Osim toga, on i prevodi ovo ime, pa kaže da ono znači »S nama Bog« (Mt 1,23). Josipu je tada zapovijeđeno da tome sinu dade ime Isus »jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih« (Mt 1,21). Doista, ime Isus i znači »spasenje« i to je nada sviju naroda.

Konačno, na sam badnjak, antifona mijenja oblik i kliče: »Kad ograne Sunce s neba, vidjet ćete Kralja svih kraljeva, koji ishodi od Oca kao zaručnik iz ložnice svoje.« Podsjećanje je to na Pjesmu nad pjesmama u kojoj neprestano Zaručnica žudi za Zaručnikom. Zaručnica je Crkva, a Krist je Zaručnik. Rođenje Isusovo u Betlehemu kraj je svega iščekivanja. Mesija je došao i ostao je s nama u sve dane do svršetka svijeta. U konačnom dolasku, na kraju vremena, naše će zajedništvo s njime biti potpuno.

I na kraju, jedna zanimljivost! Početna slova mesijanskih naslova u latinskom obliku: Emmanuel, Rex, Oriens, Clavis, Radix, Adonai, Sapientia, daju dvije latinske riječi: ERO CRAS, u prijevodu: DOLAZIM SUTRA!

na vrh članka