Svjedočanstvo duhovnog poziva

Četvrta vazmena nedjelja – u Crkvi je poznata i kao nedjelja Dobrog Pastira.Kao takva ona je tradicionalno posvećena intenzivnijoj molitvi i razmišljanju o duhovnim zvanjima, kako postojećim tako i novim. Tom prigodom donosimo vam svjedočanstvo o pozivu naše župljanke s. Ivane Ćurić, FDC.

Bog na razne načine oblikuje srca onih koje poziva u svoju službu. Njegove metode nama su nedokučive. Ispričat ću vam priču o jednom takvom srcu. Sve priče počinju sa „bilo jednom… živio jednom...“ , no, to su priče koje čitamo djeci prije spavanja. Ova priča počinje riječima…                                                                           

Reče Gospodin „Prije nego te oblikovah u majčinoj utrobi ja te znadoh i ja te zaboraviti neću“. A onda je došlo vrijeme kad je uzeo glinu i, igrajući se lončara, sazdao tijelo, udahnuo duh svoj. Kada je došlo vrijeme, tijelo je ugledalo svjetlo dana. Rodila se djevojčica kojoj su se roditelji radovali i pružili sve kako bi rasla u ljubavi, miru i radosti. Godine su prolazile, djevojčica je rasla… sada je već postala djevojka koja se ponekad, u tajnosti pitala što Gospodin hoće od nje. Nikome to pitanje nije povjerila. Kada se pitanje počelo često javljati djevojka ga je počela „gušiti“ tražeći razne aktivnosti, bježeći od tišine. Akcija, akcija i samo akcija… Ali pitanje se nije moglo potisnuti. Malo po malo, djevojci je bilo jasno da ne može pobjeći. U kasnu jesen 2007. godine došlo je do okretanja nove stranice u knjizi njenog života. Ne sluteći ništa, živjela je i radila kao i svaki dan do tada, mladost i volja za radom bili su joj pokretači u svemu. Tiho i polako, kao i uvijek, Gospodin je mijenjao njeno srce. Možda je malo i zaboravila pitanje što Gospodin hoće od nje, ali On nije zaboravio, odlučio joj je pokazati na svoj način; sjetimo se Ilije proroka; Bog je bio u blagom lahoru. I sada je bilo slično. Nije odgovor dao u akciji. Poslao joj je tri nepoznata srca, tri žene, tri redovnice. Naizgled nije se puno promijenilo, čak je bilo dodatne akcije, no, ovaj puta akcija je imala drugi smjer. Bila je usmjerena prema Gospodinu i njegovoj prisutnosti u Presvetom Oltarskom Sakramentu. To je bila prva i velika novost u životu ove djevojke. Redovnice koje je upoznala trebale su nekoga tko će im pomoći oko snalaženja u novoj okolini. I Gospodin je taknuo srce ove djevojke te je ona, a da ni sama ne zna kako, prišla redovnicama i ponudila pomoć. Bila je to „zamka“ koju je Gospodin postavio. Uskoro redovnicama nije trebala pomoć kao na početku, odlično su se snašle, ali da djevojka ne okrene nazad postavio joj je novi zadatak. Sestre redovnice trebaju novi oblik pomoći, ovaj puta ne materijalne naravi; približiti Njega ljudima. Kako? Pozvati ih da mu poklone svoje vrijeme. Ovo je bio veliki zadatak, a djevojka ga je prihvatila kao izazov zato što je često izbjegavala provesti vrijeme pred Gospodinom. No Njegove metode su nama nepoznate. Sestre nisu vršile pritisak, govorile su o pripremi za nešto što djevojci nije značilo puno, ali je iz pristojnosti slušala. Govorile su o kanonizaciji njihove Utemeljiteljice. Je li potrebno reći da nije znala što je kanonizacija? Malo po malo razvila se znatiželja, a zatim i želja za upoznavanjem Utemeljiteljice i njenog djela, ali i života kakvim žive redovnice. Prošle su dvije godine takvog hoda, a Gospodin je postavljao nove male zadatke i srce ove djevojke činio sve više raspoloživim za duhovne akcije. Došlo je i vrijeme kanonizacije. Vrijeme za koje se, a nije ni znala, pripremala slušajući o životu one koja ima biti ubrojena među svete, promatrajući zauzetost sestara koje su o tome govorile, sudjelujući u molitvi s njima. Došao je događaj na kojem je trebala i ona sudjelovati. I sudjelovala je. Tri sestre redovnice bile su vršiteljice Božjeg plana u životu ove djevojke. Tiho  i spontano živjele su svoj život onako kako ga je živjela ona kojoj se sada utječu kao svetici. Djevojka je bila oduševljena. Razmišljala je već nekoliko mjeseci opet o onom pitanju što Gospodin hoće od nje. I tada, 26. travnja 2009. donijela je konačnu odluku o onome što je dugo nosila u srcu – služiti Gospodinu slijedeći ga u redovništvu po zavjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti.

Danas je ta djevojka redovnica i dok razmišlja o vremenu adolescencije i odrastanja, vremenu traženja odgovora na pitanja o životu, shvaća koliko je potrebno imati otvoreno srce koje će prepoznati Božje djelovanje. Shvatila je da Bog djeluje na nama neobičan način. Da, prije nego nas je oblikovao poznavao nas je i nije nas zaboravio. U dlanove nas je svoje urezao.

Živeći iskreno zavjet siromaštva redovnici koriste lijek protiv sebičnosti i posjedovanja jer ih ovaj zavjet obogaćuje. Zavjet poslušnosti izvrstan je lijek za svakog redovnika u borbi protiv individualizma i samovolje, on ga oslobađa. A zavjet čistoće redovnika liječi od hedonizma, zavjetovanik postaje duhovno plodan. Noseći ovu spoznaju u srcu i ova djevojka već sedmu godinu korača za Gospodinom. A trenutke suhoće u molitvi, komunikaciji s drugima ili bilo koji oblik kušnje nadvladava  samo neprestanim vraćanjem Bogu.

Potrebno je trajno svladavnje u provođenju svoje volje, a to je svakodnevna vježba. Kao što su nam potrebni kruh i voda koji hrane naše tijelo, tako su sakramenti i molitva redovnicima hrana koja hrani duh, jača njihovo zajedništvo i vodi ih u susret onima kojima su poslani.

Dragi župljani župe Podvinje, poštovani čitatelji portala, hvala vam što ste izdvojili svoje vrijeme i pročitali ovo svjedočanstvo mog poziva.

Dok zahvaljujem Bogu na daru poziva u vaše molitve preporučam sve koji razmišljaju u nasljedovanju Gospodina Isusa u redovništvu ili svećeništvu. Molite i za one koji su već pošli da ustraju.

S. Ivana Ćurić, FDC

na vrh članka