Moj susret s Isusom - u Rastušju

Dok vani susnježica pada, vozim se i razmišljam kako sada izgleda novoobnovljena crkvica svetog Vida u Rastušju. Prošli puta kada sam bila u ovoj crkvi tako sam se osjećala tužno. Ulazim u crkvu…jedino što me dotiče to je moj Isus koji je blještao na starom oltaru. Unutrašnjost crkve je vapila za obnovom. Na trenutke sam se osjećala postiđenom što naš Isus boravi u tako za mene ružnom okruženju. Njegova toplina s oltara mi je šapnula da se ne brinem, da će uskoro ova crkva izgledati ljepše. I da, sada se pripremam za drugi ulazak i drugo viđenje ove male crkve.

Oduševila sam se pri ulasku. Na stropu je izrađen veliki oblik hostije u kaležu, a iz hostije male svjetiljke s puno svjetlosti koje padaju na oltar. Prelijepo, ovo se doista mora vidjeti. Pod je prekriven lijepim pločicama, sivim i smećkastim, a iza oltara novougrađeni tabernakul okružen kamenim pločama. Sa svake strane svetohraništa, vječno svjetlo nas podsjeća da Isus ovdje sada boravi zauvijek. Tako sam bila sretna… osmijeh mi ne silazi s usana…, a onda podignem pogled i ugledam Isusa izloženog u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Gleda on mene začuđeno i pita me: gdje si ti? Zašto si došla? kako to da me nisi primijetila?

Izašla sam tada iz klupe, kleknula na pod (jer mi je tako ugodnije, i mislim da i klupe treba promijeniti), pogledala u svoga Isusa koji mi se nasmijao i zamolila Ga neka mi oprosti što sam na trenutak zaboravila pokloniti Mu se i reći zašto sam došla…

A On, kako samo On može, ponovno se nasmijao i rekao da je sretan što je dobio ovako lijepo mjesto u ovoj novouređenoj crkvi. Osjećala sam se blagoslovljeno, sretno, radosno što Njegova svjetlost s oltara najviše svijetli, što sve ostalo nije bitno ni usporedivo s Njegovom ljepotom. Sretna i zato što znam da se i On ljepše osjeća znajući da njegova djeca iz Rastušja misle na Njega, da je svatko od njih dao mrvicu sebe za Njega. Molila sam se za ovu crkvu, za ove ljude i sad sam tako radosna jer znam da moj Bog uslišava i moje molitve…

na vrh članka