Svjedočanstvo Dine Meškovića, bivšeg ovisnika

Na 6. vazmenu nedjelju, 10. svibnja, vjernicima je u našoj župi, nakon misa u Podvinju i Bukovlju o svom životnom križu i obraćenju svjedočio 35-godišnji Dino Mešković, bivši ovisnik i član Udruge za borbu protiv ovisnosti Ne-ovisnost…

Moje ime je Dino Mešković, imam 35 godina, dolazim iz Istre. Bio sam ovisnik o alkoholu, drogama, tabletama… Živio sam u Njemačkoj, u obitelji gdje je otac pio i bila je stalno napeta situacija. Godine 1994. zbog još jedne u nizu svađe između oca i majke u kući, izašao sam potražiti neki svoj mir. Bilo je kasno i tamo na ulici naišao sam na dečke, koji su mi, kad sam ispričao svoju situaciju, rekli da znaju o čemu pričam i ponudili mi 'travu'. Mislio sam tad, 'trava' je zelene boje, raste u zemlji, prirodnog je oblika, ne može mi ništa štetiti. Međutim, ta odluka me koštala 16 godina pakla iz kojeg sam se jedva izvukao. Kako je vrijeme odmicalo, sve više sam konzumirao travu, ali i alkohol i tablete, te počeo varati, krasti, lagati, otimati…Nisam više išao u školu, vrijeme sam provodio na ulici, sve dok me njemačke vlasti nisu zatvorile na dvije godine. Mislio sam, u zatvoru ću se riješiti droge, ali i ondje sam je nalazio, i ona mene. Nakon dvije godine, vratio sam se kući u isto stanje. Ne osuđujem svoje roditelje, oni su htjeli sve najbolje za mene, samo pričam kako je to sve bilo.

Ubrzo sam se vratio starim navikama. Zašto? Zato što mi je tako bilo lakše suočiti se sa svijetom, sa samim sobom i ići onim lakšim đavoljim putem, nego onim pravim, iskrenim, težim putem kao sav normalan narod, da se budim u šest ujutro, da doprinosim i zajednici i sebi,obitelji. Otišao sam onim lakšim putem, kako bi lakše došao do novaca.

Tako sam se vratio na ulicu i počeo konzumirati heroin. Nije mi više trebalo samo 200-300 kuna, nego 800 do 900 kuna dnevno, kako bih mogao 'funkcionirati'. Potom počeo raditi činiti teže kriminalne radnje, samo da bih došao do droge. Droga me uništila, toliko da ovo koliko sam sad ispričao, u ondašnjem stanju nisam sigurno pričao pet do šest mjeseci. Ubila je u meni sve one ljudske osjećaje. Ubila je osjećaj da volim sam sebe, ljude oko sebe, da pomažem. Sve je to droga ubila, uzela i ja sam postao njen rob.

Završio sam i drugi put pred njemačkom pravdom pa su me, uvidjevši da mi nema pomoći, deportirali u Hrvatsku. Mislio sam, ako odem u vojsku možda će biti bolje. Međutim, i tijekom vojske sam skrovito plaćao informacije gdje i kako da dođem do droge, samo da zamantam tu zdravu pamet koju imam tj. da pobjegnem od sebe, od realnosti i svakodnevice.

Tako sam opet bio na početku. Imao sam 30 godina, nisam ništa učinio ni postigao. U međuvremenu, roditelji su otišli u Ameriku za boljim životom. Mogao sam i ja sad tamo biti, da nije sve počelo s malo trave, za koju sam mislio da mi ne može ništa. Danas ispaštam posljedice. Roditelje nisam vidio od 1997.godine. Nije mi lako to sve pričati, ja to sve jako teško proživljavam. No, možda je sve to trebalo tako biti. Meni nije imao tko reći za štetnost te 'trave'. Uz to, još i alkohol, tablete, kocka, klađenje, internet... sve je to danas prisutno u našem društvu i toga ima sve više. Sve je to bijeg od stvarnosti.

Zbog droge, obolio sam i od hepatitisa. Svi su me napustili, roditelji su otišli, sva vrata mi se zatvorila, školu nisam završio, a imao sam 30 godina. I onda, valjda je tako kod svih, kad više nema izlaza, čovjek se sjeti Boga. Sjetio sam se ja Njega i prije, ali nisam imao snage reći mu što me muči jer je đavao vladao mojim bićem i stalno me vodio putovima kojima nisam želio ići. Nisam od Boga tražio previše, nisam ga tražio nemoguće. Molio sam da mi dade mali komadić snage, zdravog razuma, zdrave pameti, savjet kamo da idem, što da radim, na koji način da se izbavim iz ovog ropstva ovisnosti. I, Bog je čuo moj vapaj!

Potom sam odlučio otići u komunu u kojoj sam proveo dvije godine. Učio sam ponovo komunicirati, razgovarati, kuhati, peglati, raditi nešto sa svojim rukama, učio sam ponovno voljeti sebe i druge, pomagati drugima. Prije tri godine sam došao u Slavoniju, gdje sam našao mir. U 33. godini sam završio osnovnu školu. U lipnju ove godine ću i maturirati srednju školu. Dobio sam i stipendiju za višu školu, za menadžera prodaje. Sve dobre stvari su se počele događati otkad nema droge. Vjerujte, teško je bilo, mukotrpno ali nisam opet otišao lakšim putem, nisam pokleknuo, izdržao sam.

Zato sam danas ovdje, da iz ovog svjedočanstva naučimo, da pomognemo bilo kojoj osobi koja ima problem s ovisnošću. Nije bitno što će tko reći: susjed, selo, grad... Bitan je taj ljudski život koji traži, zove u pomoć. Jer droga ili bilo koja druga vrsta ovisnosti toliko te zatvori da bježiš od stvarnosti. Nije li to zapravo čovjekov vapaj u pomoć? Stoga, molim vas, budimo oni koji će takvom čovjeku pomoći izaći na pravi put, jer ljudski život je jako bitan i već sutra može biti kasno.


Nakon što je posvjedočio o svojoj borbi s ovisnošću, čime je sve ostavio bez riječi, Dino je vjernicima na izlasku iz crkve ponudio rukotvorine koji izrađuju on i njegovi prijatelji iz Udruge za borbu protiv ovisnosti Ne-ovisnosti. Riječ je o udruzi koja je nastala 2003. godine na inicijativu rehabilitiranih ovisnika i bavi se svim oblicima borbe protiv ovisnosti. Kroz svoje aktivnosti Udruga tretira ovisnosti o drogama i drugim opojnim sredstvima, alkoholu te kockanju ili klađenju. Od početka djelovanja do danas udruga je prošla put razvoja od ideje grupe entuzijasta do značajnog i priznatog društvenog subjekta.

na vrh članka